Često kažem da sam na kopnu greškom rođena i da moja duša živi negdje na obali mora. Rezervacija smještaja u Orebiću se desila nekako na brzinu, veoma spontano. U poslijepodnevnim satima tog petka nas je u svojoj kući dočekala teta Rosanda. Znate one duše koje se očima smiju bez da išta kažu, koje zrače dobrotom i empatijom, a istovremeno i snagom usljed ne toliko laganog života. Sedamdeset plus godina života je u ovoj nevjerovatnoj ženi, koja nas je svaki dan učila nešto novo o njenom životu na Pelješcu, gdje je do penzije radila kao profesorica matematike.

Njene sušene smokve su delikatesa. Ne prodaje ih, kaže, mnogo truda, pažnje i ljubavi uloži u njih. Dostojne su poklona dragim ljudima. Naravno da sam upitala za proces pripreme. Kaže ovako: „Smokve posložim na mrežu visine 1 m iznad zemlje, ispod koje je druga ista takva mreža, koja štiti smokve od štetočina. Odozgo dolazi poklopac od guste mreže i smokve tako idu na sušenje, postavljene pod uglom okrenute prema suncu. Važno je da se ne presuše. E tada idem i iz bunara izvlačim kipuću morsku vodu, sa kojom prelijem 2-3 kg smokvi, promiješam i procijedim, pa ih vratim nazad na sušenje. Naredni i zadnji korak je slaganje smokava u slojevima zajedno sa listom lovora. Slaže se red smokvi pa red lovora. Tako se smokve suše još neka 2-3 dana. Nakon toga ih razvrstavam u kesice i čuvam u hladnoj škrinji, sve dok ne naiđe neko kome bih ih od srca poklonila.“ U Sarajevo smo poslani sa 2 kesice smokava i džemom od ljute naranče iz njenog vrta.

Pored tete Rosande, smokava i jutarnje joge, sjećat ću se srdela iz Olive gardena, mušula na buzaru, korčulanskih uličica raspoređenih u obliku riblje kosti, koje, kasnije saznajem, omogućuju slobodno strujanje zraka, ali i štite od jakih vjetrova. U jednoj od tih uličica sam pronašla verziju sebe u obliku ručnog rada jedne divne djevojke iz Indonezije.  Sjećat ću se Lumbarde i prelijepih vinograda, vinarije Vitis i maslina od kojih ukusnije nisam probala, kristalno čistog mora sa plaže Divna i zalaska sunca koji nas podsjeti koliko je trenutak vrijedan i život cijenjen.

Do narednog ljeta i tete Rosande, pomalo ćemo fjakati i marendati na kopnu, sa dušom na moru.