Da li smo tu gdje zaista želimo biti? 

Ovo je pitanje koje se može primjeniti na sve životne faze ali i situacije. Počevši od adrese stanovanja i posla kojim se bavimo, pa do partnera i bliskih osoba i na kraju odnosa prema nama samima, koji se reflektuje kroz sve prethodno navedeno. Kada u ovom kontekstu govorimo o prehrani, nismo ni svjesni koliko je integrisana u naš život, te koliko naš odnos prema hrani zapravo određuje odgovor na gore postavljeno pitanje. Ali, ono što želim ovim tekstom da istaknem, u svojoj srži ne nosi odnos prema hrani, već odnos prema nama samima u cjelosti.

Već sam pisala o očekivanjima i tome koliko nam je, zapravo, stvari “po rođenju” nametnuto. Neke smo svjesno a neke nesvjesno usvojili i odlučili pratiti. Neka od tih očekivanja su projekcije tuđih neispunjenih ambicija, neka su naše lične idealizacije situacija ili osoba, a tu su i ona nama oduvijek poznata i kako se kaže – za drugačije ne znamo.  

Međutim, postoji nešto u nama, što će se nakon izvjesnog vremena pobuniti protiv onog neprirodnog za nas. Da li je to taj posao ili adresa, da li je partner ili okruženje, manifestacije se očituju kroz vidno nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo, ukoliko nije adresirano i izraženo, ostaje u nama i raste – kao da igramo tenisa sa zidom, a loptica sa svakim udarom u njega biva sve veća. U nastojanju da usljed toga svega ostanemo jaki, i na kraju budemo tu za osobe kojima smo potrebni, u potpunosti možemo zaboraviti sebe i koje je to “mjesto” na kojem mi zaista želimo biti.  

Znaju proći godine u životu osobe, prije nego se “probudi” iz anestezije očekivanja i krene u pravcu svojih ličnih težnji i prigrli svoju autentičnost. Makar sve to bilo suprotno svim očekivanjima i društvenim normama. Nije lako, posebno ako su drugi navikli da smo uvijek tu, i da mi uvijek sve možemo. Međutim, to što nešto možemo – ne znači da moramo. 

Kada se odlučujemo za promjenu u našem odnosu prema hrani – moramo biti spremni i na ovu, mnogo dublju, a to je promjena odnosa prema nama samima. Danas živimo kao na pokretnoj traci i mnogo se od nas očekuje. Na poslu, u porodici, u društvu, u vezama, očekivanja su prisutna sa različitih strana u svim fazama našeg života. U svim tim očekivanjima i našim pokušajima da ih ispunimo, zaboravljamo ono što je najvažnije. Šta mi to želimo i koja su naša očekivanja za nas? Moguće je da sve te osobe koje nešto očekuju od nas zaista suštinski vjeruju da je to “nešto” najbolje i najoptimalnije.

Sama sam dugo bila uspavana pod utjecajem tuđih očekivanja, da sam na kratko izgubila smisao svog djelovanja i svoju svrhu. Danas vas pozivam da svi prigrlimo tu autentičnost koju nosimo u sebi. Ukoliko nikada prije niste razmišljali o tome šta je vaša autentična svrha i uloga, mimo svih sporednih koje imate u različitim životnim odnosima, mislim da je vrijeme.